U Hrvatskoj, u kojoj se mnogi smatraju velikim ovisnicima o kavi, gdje svaki Hrvat u prosjeku popije više od pet kila kave godišnje i gdje su brojni lokali ispunjeni kavoljupcima tijekom dobrog dijela dana, vlada iznenađujuće niska razina nepoznavanja tog popularnog kofeinskog napitka. Postoji jako mali broj istinskih poznavatelja kave u Hrvatskoj, stoga ne čudi činjenica da kad stranci dođu u Hrvatsku imaju veliki problem popiti izvrsnu kavu.
Javna je tajna da se jako malo ulaže u educiranje osoba koje pripremaju kavu i onda je teško očekivati dobro pripremljenu kavu. Čak 80% Hrvata iznad 15 godina svakodnevno pije kavu, što je dokaz da smo zemlja kavopija. Samo u Zagrebu postoji preko 4000 mjesta za ispijanje kave, a nigdje se ne može naći točan podatak koliko ima zapravo pravilno školovanih barista. Jako je tužno što zapravo nema potrebe da se konobari i bariste dodatno educiraju jer su skoro svi konzumenti kave više nego zadovoljni s loše pripremljenom kavom! Sljedeći primjer zorno pokazuje pravo stanje uma prosječnog kavopije u Hrvata.
Jedan moj prijatelj koji je veliki ljubitelj kave radi u obližnjoj firmi i sve njegove kolege su također kofeinski ovisnici, ali samo on dolazi kod mene na kavu. Drugi, premda znaju da će kod mene dobiti vrhunski pripremljenu kavu, radije odlaze u jednu obližnju ulicu gdje ima nekoliko terasa kafića u nizu gdje je kava dosta loša, mlijeko prekuhano tko zna koliko puta, usluga prespora i k tome su konobari prilično nekulturni. Međutim, njima je puno draže tamo otići na kavu jer, kažu, vole biti viđeni!
Nevjerojatno mi je da netko ide na kavu, a da unaprijed zna kako će s njom biti nezadovoljan, a kamo li s drugim stvarima u kafiću, no ipak to radi na svakodnevnoj bazi! Osobno sam jako izbirljiv što se tiče biranja mjesta gdje ispijam kavu – bitno mi je da jako uživam u njoj – zato mi i nije problem odvojiti i više vremena na odlazak do mjesta gdje ću biti zadovoljan kavom.
S druge strane postoji veliki problem što prosječni kavopija u Hrvatskoj niti ne zna naručiti kavu, nego se kava često naručuje u svakakvim kombinacijama. Za to su krivi vlasnici ugostiteljskih objekata i njihovi zaposlenici koji se ne trude ili ne znaju objasniti i ponuditi njihovim gostima osnovne informacije o kavi i kvalitetnu pripremu.
Ako se vratimo na ranije navedeni primjer gdje su kavopije u Hrvatskoj zadovoljne lošom kavom, onda je moguće razumjeti brojne ugostitelje zašto ne žele ulagati u kvalitetnije kave i edukaciju svojih zaposlenika. Upravo zbog toga danas je uvriježeno mišljenje da kao konobar u kafiću može raditi doslovno bilo tko. Upravo zbog toga i ne može se očekivati dobra usluga i fina kava.
Najbolja kava u kafiću je espresso bez šećera i mlijeka. Kava se oduvijek pila čista bez dodataka, šećer i mlijeko se u nju zapravo stavljaju samo zato da bi se kava mogla popiti, a da se ne osjete loši okusi. Kvalitetnoj i pravilno pripremljenoj kavi ne trebaju nikakvi dodaci jer se s njima gube okusi.
Najgori izbor hrvatskih kavopija su instant kave koje su kemijski tretirane i sadrže škodljive sastojke. Tako se primjerice u Kaliforniji u kafićima moraju jasno istaknuti znakovi u kojima se upozorava na opasne kemikalije u instant kavama koje mogu izazvat rak. Poanta ispijanja kave trebala bi biti uživanje u okusima, stoga svima preporučujem da pomno biraju kakvu kavu piju!
Bio sam u cijeloj juznoj Kaliforniji i vjeruj mi nisam nigdje vidio navedeni natpis.
No istina je sto se tice tretiranja instant kave.
Mislim da samo 3-5% ljudi koji ispijaju kavu dolaze na speciality coffee. Isto je kod nas i isto je tako svugdje. Od Europe do Amerike.
Razgovarao sam sa baristom u Blue Bottle-u o slicni stvarima, na sto mi je on rekao: “we have to go against starbucks, so imagine how hard is that”.
Sto se tice ekipe sa posla koja ide u lokale gdje kava nije fina to je onaj postotak ljudi koje nije briga.
Isto kao sto cu ja jesti sushi za 50kn, a svi znamo da sushi za 50 kn nije sushi.
Ne gledaju svi na sve isto. Mi pijemo vrhunsku kavu a sa druge strane jedemo crappy sushi.
Zamisli sad blog nekog sushi majstora 🙂
Onda si bio na mjestima gdje se kave s takvim dodacima ne poslužuju. Slika je iz Starbucksa. Zakon je i dalje na snazi, a sad tko točno ga mora imat nisam točno siguran. Pretpostavljam da lokali koji imaju kva s opasnim sastojcima, da moraju imat te natpise.
Kod nas je manji postotak nego u SAD-u jer znaš i sam koliko malo ima speciality coffee shopova. Po dostupnim brojkama, ispada da u Zagrebu ima nekih 0,11%, a dok je brojka na području cijele države još manja.
Cilj mi je pisati o svojim iskustvima, promovirati kvalitetnu kavu i nadam se da će ljudi zahvaljujući mojim tekstovima biti inspirirani isprobati nešto novo.
Mislim da se radi o neznanju. Ljudi kod nas nisu imali priliku isprobati pravu kavu jer nisu postojale adrese gdje bi ih kušali. Mislim da će proći još dosta godina da shvate kako izgleda kratka kava i kakvog je okusa kava koju napravi barista a ne konobar koji aparat za kavu nije oprao nikada u zivotu 🙂
Ja sam do prije tri godine govorila da ne volim piti kavu. Dok ju nisam probala u Five Elephant u Berlinu. Bila sam izvan sebe! Nakon toga sam obisla sva kultna “kavarska” mjesta u Berlinu. Tu jesen se otvorio 42 coffee co i cogito i sad mojoj sreći nema kraja.
Mislim da su usmene predaje o kavi najbolje! Ja svoju duznost obavljam!
Pohvale za uvijek fantasticnu kavu i za blog 🙂